Specijalistička ordinacija za endokrinologiju prim. dr. sc. Jozo Jelčić

Predavanje na simpoziju: DEBLJINA – BOLEST STILA ŽIVOTA

Skraćena i prerađena verzija predavanja koje je dr. sc. Jozo Jelčić održao na interdisciplinarnom simpoziju “Socijalni, kulturalni i ekonomski uzroci debljine” održanom u Zagrebu 20012.

U javnosti prevladava pogrešno uvjerenje o individualnoj odgovornosti svakog pojedinca za njegovu debljinu. Međutim, uzroci debljine su društveni, a ne osobni. Epidemija debljine posljedica je interakcije društvenih i genetskih čimbenika, a neposredni mehanizam kroz koji ta interakcija uzrokuje masovno debljanje je nezdrav stil života. Na njegovo formiranje utječu brojni čimbenici: genetski, socijalni, kulturalni, ekonomski, pa i psihološki.

 

DEBLJINA – BOLEST STILA ŽIVOTA

Jozo Jelčić

 

Sažetak

Debljina je kronična metaboličko-endokrina bolest, koja predstavlja jedan od vodećih javnozdravstvenih problema današnjeg svijeta. Uzroci pandemije debljine sadržani su u krupnim socio-kulturalnim, tehnološkim, znanstvenim i ekonomskim promjenama koje su se dogodile u 20. stoljeću, a svoje korijene vuku iz 18. i 19. stoljeća. One su uzrokovale promjene stila života. Stil života je postao sjedilački, ali izrazito dinamičan po broju aktivnosti, zbog čega je došlo do nedostatka vremena za obavljanje aktivnosti koje reguliraju tjelesnu težinu, kao što su prehrana, tjelesna aktivnost i spavanje. Znanstveno-tehnološke promjene, porast standarda i život u stalnoj žurbi, formirali su stil života koji je uzrokovao promjene prehrane i tjelesne aktivnosti, koje su za posljedicu imale povećanje unosa i smanjenje potrošnje energije, što je rezultiralo  masovnom pojavom debljine.

Debljina je bolest koja uzrokuje brojne komplikacije, narušava kvalitetu života i skraćuje trajanje života. To je razlog zbog kojeg je pokrenuta široka inicijativa na razini vlada država pogođenih epidemijom, WHO i FAO, u cilju zaustavljanja pandemije debljine. Međutim, dosadašnje aktivnosti nisu dale zadovoljavajuće rezultate. Pandemija se ne zaustavlja. Štoviše, ubrzano se širi na dječju i mladu populaciju. Liječenje debljine je dugotrajno i kompleksno, jer se radi o kroničnoj bolesti, čiji su uzroci trajno prisutni. Za poboljšanje prevencije i liječnja debljine potrebna su daljnja istraživanja, koja bi trebala punuditi više učinkovitih rješenja.

Ključne riječi: debljina, stil života, vrijeme

 

UVOD

Danas većina odraslih stanovnika naše zemlje ima tjelesnu težinu veću od normalne. Slično je i u većini država svijeta. To je značajna promjena jednog od osnovnih antropometrijskih obilježja ljudske vrste koja se dogodila u drugoj polovini 20. stoljeća u većini država svijeta. Kakav je značaj te promjene?  Tjelesna težina veća od normalne predstavlja bolest! Debljina je kronična bolest u kojoj se razvijaju patofiziološki procesi koji uzrokuju nastanak brojnih komplikacija. Komplikacije su moguće na gotovo svim organima. Debljina je povezana s nastankom najčešćih kroničnih nezaraznih bolesti (kardiovaskularna i cerebrovaskularna bolest, povišen krvni tlak, šećerna bolest, maligne bolesti i dr.) koje su odgovorne za oko 60% svih smrtnih slučajeva u razvijenom svijetu. Ona uzrokuje skraćenje trajanja života. Svjetska zdravstvena organizacija je zbog velike učestalosti (radi se o pandemiji koja se i dalje širi), težine bolesti, skraćenja trajanja života i visokih troškova liječenja debljinu proglasila jednim od vodećih javnozdravstvenih problema današnjeg svijeta.1 Dosadašnji pokušaju zaustavljanja pandemije nisu dali željene rezultate. Posebno zabrinjava trend ubrzanog širenja epidemije debljine među djecom i adolescentima.

Uzroci pandemije debljine su manjim dijelom genetski, a većom dijelom društveni. Debljina je bolest suvremene civilizacije. Današnja civilizacija razvija stil života koji je nezdrav i uzrokuje debljinu i druge bolesti stila života. Debljina je bolest stila života 20. i 21. stoljeća. Stil života je karakteriziran svakodnevnim obrascima ponašanja i navikama, koji su određeni ukusom, stavovima, moralnim normama i grupnom pripadnošću, a nastaje kopiranjem i ponavljanjem obrazaca ponašanja iz okruženja, pod utjecajem socijalnih, kulturalnih i ekonomskih sila. Nezdrav stil života je onaj koji vodi u bolest. U nastavku teksta dat će se prikaz nezdravog stila života i njegovog nastanka.

 

UZROCI DEBLJINE

U javnosti prevladava pogrešno uvjerenje o individualnoj odgovornosti svakog pojedinca za njegovu debljinu. Međutim, uzroci debljine su društveni, a ne osobni. Epidemija debljine posljedica je interakcije društvenih i genetskih čimbenika, a neposredni mehanizam kroz koji ta interakcija uzrokuje masovno debljanje je nezdrav stil života. Na njegovo formiranje utječu brojni čimbenici: genetski, socijalni, kulturalni, ekonomski, pa i psihološki.

 

Socijalni, kulturalni i ekonomski uzroci razvoja nezdravog stil života i debljine

 U 18., a naročito 19. stoljeću, dogodile su se krupne društvene promjene koje su svijet uvele u društvo parlamentarne demokracije. Na krilima intenzivnog znastveno-tehnološkog napretka u 19. stoljeću nastaje suvremeno industrijsko, a potom krajem 20. i u 21. stoljeću postindustrijsko društvo karakterizirano urbanizacijom, visokom produktivnošću, automatizacijom, informatizacijom, intenzivnim komunikacijama i globalizacijom. Došlo je do masovnog zapošljavanja, najprije muškaraca (koje počinje već u 19. stoljeću), a nakon 2. svjetskog rata i žena, koje je uzrokovalo promjene obiteljskog života. Razvija se društvo blagostanja (u svojoj devijaciji – potrošačko društvo). Ostvaren je do sada, nevjerojatan porast standarda i produljenje trajanja života. Brojnost ljudske populacije se povećala eksponencijalnom brzinom. Međutim, to je imalo i svoju cijenu. Cijena dinamičnog razvoja svijeta i nastanka društva izobilja bila je razvoj nezdravog stila života, koji je uzrokovao epidemiju debljine i druge masovne bolesti koje definiramo kao bolesti stila života.

Pandemija debljine danas prijeti da zaustavi daljnje produljenje trajanja života, štoviše da ga i skrati. Pitanje je može li se postići daljnji visok ekonomski rast, a da to ne uzrokuje masovno debljanje stanovništva i spriječi daljnje produljenje trajanja života? Neke zemlje svijeta pokazuju da je to moguće. Primjeri razvijenih zemalja Dalekog istoka (Japan, Južna Koreja), kao i nekih zemalja na Zapadu (Francuska, Italija, Norveška, Austrija, Švicarska) pokazuju da je moguće ostvariti visok ekonomski rast i visok životni standard, a da to ne uzrokuje epidemiju debljine. Izgleda da standard u kojem nema gladi i adipogeni stil života predstavljaju nužne, ali ne i dovoljne uvjete za nastanak epidemije debljine. U jednadžbi koja daje epidemiju debljine nedostaje još barem jedan važan čimbenik. Mada nije poznato koje se to sile u nekim zemljama uspješno suprotstavljaju negativnom utjecaju novonastalog nezdravog stila života, najvjerojatnije su to utjecaji iz sfere lokalne kulture i tradicije.

 

Utjecaj nedostatka vremena na razvoj stila života koji uzrokuje debljinu 

Današnji stil života karakteriziran je velikom brzinom i stalnim osjećajem nedostatka vremena. U okolnostima velikog znanstvenog i tehnološkog napretka, te povećanja materijalnog bogatstva, izrazito su se povećale mogućnosti za ispunjenje želja i potreba. Pedesetih godina 20. stoljeća, u zanosu ubrzanog poslijeratnog znanstveno-tehnološkog razvoja, izrastao je „zarazni optimizam“, koji je za posljedicu imao stvaranje iluzije da će s porastom mogućnosti doći i do povećanja slobodnog vremena. Zašto je to iluzija, kako nastaje i kakve posljedice ima za zdravlje? Iluzija je, jer je realan rezultat suprotan: veće mogućnosti uglavnom su dale manje slobodnog vremena. Kako je to moguće? Želje i mogućnosti su u tijesnom uzajamnom odnosu i u slobodnom životu uglavnom pozitivno koreliraju, odnosno upravo želje i potrebe predstavljaju osnovnu pokretačku silu koja dovodi do stvaranja novih, većih mogućnosti, a nove mogućnosti stvaraju nove želje i potrebe. Ubrzano povećanje novih želja, potreba i obveza stvara veliki pritisak na organizaciju vremena. Ubrzano se troši vrijeme na pokušaj njihove realizacije, što uzrokuje skraćivanje slobodnog vremena. Kada se potroši raspoloživo vrijeme, nastaje trenutak kada se počinje „krasti“ vrijeme od osnovnih životnih aktivnosti i fizioloških funkcija, spavanja, kretanja i hranjenja, a ponašanje usmjerava na način koji vodi u debljinu. Nedostatak vremena uzrokuje rastakanje starih uspješnih obrazaca. Formiranje novih uspješnih obrazaca zahtijeva dosta vremena (obično su potrebna desetljeća i stoljeća). Ako su promjene prebrze da bi se stigli stvoriti novi uspješni obrasci, razvijaju se obrasci ponašanja koji vode u nezdrav stil života karakteriziran prekratkim spavanjem, nedovoljnim kretanjem, neredovitom i brzom prekaloričnom prehranom, koji vodi u debljinu. Stalni stres uzrokovan životom u vremenskom škripcu, socijalnim pritiskom i neskladom između želja i mogućnosti je toliko jak da potencira debljanje.2 Današnja civilizacija nudi obilje tehničkih mogućnosti i rješenja koja olakšavaju i ubrzavaju ispunjenje ovih potreba, ali ta tehnička rješenja samo još više ubrzavaju cijeli proces stvaranja nezdravog stila života i debljanja. Ubrzana urbanizacija, kao posljedica znanstveno-tehnološkog razvoja i ujedno njegov pokretač, doprinosi ubrzanom razvoju takvog stila život.

Koje su to promjene vremenske strukture dana i na koji način uzrokovale razvoj nezdravog stila života koji je doveo do pandemije debljine?

  1. U 20. stoljeću došlo je do značajnog skraćenja trajanja sna. U 19. stoljeću se spavalo prosječno 9 sati, danas 7 sati, a zaposleni spavaju 6 sati (1/4 spava samo 5 sati) što uzrokuje stanje kroničnog stresa i predstavlja poseban čimbenik rizika za razvoj debljine.3 To skraćenje trajanja sna uzrokovano je „krađom“ vremena u općoj vremenskoj oskudici. Nedovoljno trajanje sna predstavlja stanje kroničnog stresa koji povećava rizik debljine.
  2. Snažan znanstveno tehnološki napredak i nedostatak vremena uzrokovali su razvoj izrazito sjedilačkog načina života i smanjenje potrošnje energije, što povećava rizik debljanja.
  3. Prehrana je počela gubiti neka svoja ranija obilježja koja štite od debljine, a dobila je neka nova obilježja koja vode debljanju. Čovjek je jedino biće koje termički obrađuje hranu i dalje ju preoblikuje po svojoj želji. On je jedino biće koje ima stabilnu prehranu, koja ima relativno predvidiv, socijalno određen, a genetski prihvatljiv ritam hranjenja. Procjenjuje se da je čovjek počeo kontrolirano koristiti vatru prije 160.000-700.000 godina, malo vjerojatno prije 1.5 milijun godina.4-6 Od tada se postupno razvija kuhanje, kao umjetni oblik prehrane. Iako je kuhanje umjetni oblik prehrane, ono nije nastalo ni slučajno, niti nečijom voljom. Brojne su i snažne sile utjecale na razvoj ljudske prehrane: genetske, zemljopisne, socijalne, kulturalne, ekonomske, pa i psihološke.7-11 Sve te sile snažno su utjecale na formiranje kuhinje, načina prehrane i ukusa, odnosno izbora hrane Ljudska prehrana je vrlo slojevitih značenja, koja su često nevidljiva. Formirani su ekonomični obrasci prehrane koji omogućuju istovremeno zadovoljavanje svih ovih potreba (socijalnih, kulturalnih, ekonomskih, emocionalnih, duhovnih, intelektualnih), a ne samo nutritivnih. Kad se dugotrajno ne uspijevaju zadovoljiti sve ove potrebe dolazi do poremećaja u prehrani. Ako su tome uzrok promjene vanjske sredine, potrebna su desetljeća i stoljeća za formiranje novih obrazaca ponašanja koji će ponovno moći zadovoljiti sve te potrebe u novim uvjetima i na novi način. U kratkom roku teško se mogu postići brze i uspješne prilagodbe prehrane novonastalim uvjetima, a upravo takva je situacija danas.

Izbor hrane najvećim dijelom je iracionalan i odvija se pod utjecajem tradicije, kulture, ekonomskih sila, psiholoških čimbenika, stila života i trenutnih okolnosti. Na stil prehrane snažan utjecaj vrši stil života. Današnji stil života razvio se pod utjecajem jakih socio-kulturalnih i ekonomskih sila, a karakteriziran je stalnom žurbom i osjećajem nedostatka vremena. Ovaj opći nedostatak vremena uzrokuje i nedostatak vremena za kuhanje. Taj nedostatak vremena za kuhanje i prehranu, ponuda brze i ukusne ali visokoenergetske hrane zasnovana na znanstveno-tehnološkom napretku i ekonomski uvjeti, danas dominantno određuju izbor hrane i tehniku njene pripreme. Stvara se neka vrsta domaćeg fast fooda, koji je uvijek prekaloričan. Zašto? Nedostatak vremena za kuhanje uzrokuje izbor visoenergetske hrane, jer se u tim okolonostima pribjegava pripremi hrane koja ne zahtijeva ni značajno vrijeme, ni umijeće kuhanja, a ukusna je sama po sebi. To je hrana bogata ugljikohidratima i masnoćama. Nedostatak vremena za jelo uzrokuje prekratko, a zbog toga i prebrzo konzumiranje hrane, što za posljedicu ima unos prevelike količine hrane i energije.12,13 Nedostatak vremena uzrokuje preskakanje obroka koje je, također povezano sa sklonošću debljini. Gubi se i tradicionalna struktura obroka, pa se ručak svodi na samo jedno jelo, koje je opet visokoenergetska masno-ugljikohidratna kombinacija. Smanjuje se utjecaj kulturalnih čimbenika na prehranu. Prehrana gubi svoje tradicionalne kulturalne zadanosti. I na kraju, nedostatak vremena uzrokuje sve češće uzimanje snackova, malih neplaniranih i neregularnih obroka visoke energetske vrijednosti i također povećavaju sklonost debljini.14 Njihovo konzumiranje povezano je s ubrzanom urbanizacijom. Na taj način, umjesto gastronomije razvija se gastro-anomie (fr. anomie = rasulo) kao „žalosno stanje prehrane bez pravila“.15 Ovakva dekonstrukcija tradicionalnog načina prehrane uzrokuje sklonost debljini. Suvremeni svijet koji je stvorio suvremeni stil života i time značajnim dijelom pokrenuo epidemiju debljine, nudi i „rješenja“ koja omogućuju još bolje funkcioniranje tog istog svijeta, pa je za očekivati da će ona samo još više pogoršati epidemiju. To su: fast food restorani, gotova ili polugotova, tvornički pripremljena, konzervirana ili zamrznuta hrana, hladnjaci, zamrzivači, mikrovalne pećnice, sokovi, slatkiši, „grickalice“, hrana za zabavu i hrana kao zabava, hrana kao roba.  Ukratko, nedostatak vremena (a dovoljan je već i samo subjektivni osjećaj nedostatka vremena) uzrokuje nezdrav stil života s premalo sna i kretanja, s brzom i prekaloričnom kuhinjom, brzim konzumiranjem hrane, neredovitom prehranom, uz obilno korištenje sokova i zamjena za obroke: snackova, slatkiša i grickalica, što vodi u debljinu .

 

Moguća rješenja za prevenciju i liječenje debljine

Poznavanje socijalnih i kulturalnih uzroka debljine nužno je za uspješnu prevenciju i liječenje debljine. Neuvažavanje slojevitosti i međusobne povezanosti stila života i ljudske prehrane uzrokom je neuspjeha agresivnih pokušaja liječenja nametanjem umjetnih obrazaca prehrane kroz dijete i brojanje kalorija. Takvi pokušaji prevencije i liječenja debljine na duge staze su neodrživi i ne daje nikakve rezultate.16-19 Dijete nemaju dugotrajnijeg učinka u liječenju debljine, jer su nametnute silom, ne uvažavaju kompleksne biološke, fiziološke, psihološke i socio-kulturalne mehanizme koji utječu na prehranu, a ni nepredvidivost, slobodu, kreativnost i osobnost, tako važne u ljudskoj prehrani.

Povijest je pokazala da se ljudska prehrana može mijenjati, ali ne silom. Neke zemlje u današnjem svijetu pokazuju da tradicija i kultura sadrže neke pozitivne obrasce koji se mogu suprotstaviti djelovanju negativnih sila iz današnje civilizacije i koje mogu biti iskoristive u prevenciji i liječenju debljine.

 

Literatura:

  1. WHO, Fact sheet N°311, Updated March 2011
  2. Laugero KD, Falcon LM, Tucker KL. Relationship between perceived stress and dietary and activity patterns in older adults participating in the Boston Puerto Rican Health Study. Appetite. 2011 Feb;56(1):194-204
  3. Patel SR. Reduced sleep as an obesity risk factor. Obes Rev. 2009 Nov;10 Suppl 2:61-8
  4. Russell L. Ciochon, E. Arthur Bettis III. Palaeoanthropology:Asian Homo erectus converges in time. Nature 12 March 2009;458:153-4
  5. Goren-Inbar N, Alperson N, Kislev ME, Simchoni O, Melamed Y, Ben-Nun A and Werker E. Evidence of Hominin Control of Fire at Gesher Benot Ya`aqov, Israel. Science. April 2004 30:304(5671):725-7
  6. Balter M. Did Homo erectus tame fire first? Science. Jun 1995 16;268(5217):1570
  7. Korthals M. Hrana kao spona između prirode, tijela i društva. Filozofska istraživanja 84, Hrvatsko filozofsko društvo. 2002;1:55-67
  8. Douglas M. Food as a System of Communicaton. In: Douglas M. The Active Voice. London Routlige 1996
  9. Standage T. Jestiva povijest čovječanstva. Jesenski i Turk. Zagreb 2009 (Naziv izvornika: An Edible History of Humanity. Walker & Company, New York 2009)
  10. CaroleCounihan, Penny Van Esterik. Food and Culture: A Reader [Paperback] Routledge, 29 West 35Th Streeet, New York 1997
  11. Alan Beardsworth, Teresa Keil. Sociology on the menu: an invitation to the study of food and society. Routlege 2 Park Square, Milton Park, Abingdon, Oxon. 1997
  12. Ponte EE, Melanson KJ, Greene GW. Characteristics Associated With Eating Rates in Young Adults. 2011 Nov; Vol 19 (Suppl 1):425-P
  13. Melanson KJ, Greene GW, Petty AJ. Laboratory and Free-Living Eating Rates in Young. Adults Reporting to Be Slow, Medium, or Fast Paced Eaters. 2011 Nov; Vol 19 (Suppl 1) :427-P
  14. Ovaskainen ML, Reinivuo H, Tapanainen H, Hannila ML, Korhonen T and Pakkala H. Snacks as an element of energy intake and food consumption. European Journal of Clinical Nutrition. 2006;60:494–501
  15. Fischler C. Gasto-nomie, gastro-anomie: sagesse du corps et crise bio-culturelle de l’alimentation moderne. Communication, Seuil. 1979;31:189-210
  16. Aphramor L. Validity of claims made in weight management research: a narrative review of dietetic articles. Nutr J. 2010 Jul 20;9:30
  17. Dansinger ML, Gleason JA, Griffith JL, Selker HP, Schaefer EJ. Comparison of the Atkins, Ornish, Weight Watchers, and Zone diets for weight loss and heart disease risk reduction: a randomized trial. JAMA. 2005 Jan 5;293(1):43-53
  18. Gardner CD, Kiazand A, Alhassan S, Kim S, Stafford RS, Balise RR, Kraemer HC, King AC. Comparison of the Atkins, Zone, Ornish, and LEARN diets for change in weight and related risk factors among overweight premenopausal women: the A TO Z Weight Loss Study: a randomized trial. JAMA. 2007 Mar 7;297(9):969-77
  19. Foster GD, Wadden TA, Peterson FJ, Letizia KA, Bartlett SJ, Conill AM. A controlled comparison of three very-low-calorie diets: effects on weight, body composition, and symptoms. Am J Clin Nutr. 1992;55:811-7

Comments are closed here.