Hipertireoza je najčešći oblik tireotoksikoze. Tireotoksikoza je klinički sindrom koji je posljedica povećane razine hormona štitnjače u krvi (FT4 i/ili FT3). Uzroci tireotoksikoze su brojni. Najčešći uzrok je hipertireoza, u kojoj je razina hormona štitnjače u krvi povišena zbog njihove pojačane biosinteze u štitnjači. Tireotoksikozu mogu uzrokovati i upalne bolesti štitnjače ili pojačan unos hormona štitnjače u organizam. Najčešći uzrok je autoimuna Graves-Basedowljeva bolest. Po učestalosti slijede toksični adenom i toksična multinodozna struma, rjeđi uzrok je Hashimotov limfocitni tireoiditis, a ostali uzroci su vrlo rijetki.

Uzroci tireotoksikoze:

I   Tireotoksikoza uzrokovana hipertireozom

1. Primarna hipertireoza

• Gravesov-Basedowljeva bolest bolest
• Toksični adenom
• Toksična multinodularna struma
• Tireoidni karcinom
• Obiteljska autosomno dominantna ne-autoimuna hipertireoza (nasljedna gain-of-function mutacija TSH Rc gena)
• Sporadična ne-autoimuna hipertireoza (novonastala gain-of-function mutacija TSH Rc gena)
• Rezistencija na tireoidne hormone (TRH b receptora)
• Gestacijska hipertireoza (u početku trudnoće) –b-HCG
• Obiteljska hipersenzitivnost na b-HCG
• Trofoblast i tumori (hidatidiformna mola, koriokarcinom)
• Struma jajnika
• Jodom inducirana hipertireoza

2. Sekundarna hipertireoze (adenom hipofize, tireotropinom ili TSH-om)
3. Tercijarna hipertireoza (hipotalamička)

II   Tireotoksikoza bez hipertireoze

• Različite forme tireoiditisa
• Egzogeni tireoidni hormoni (jatrogena, factitia)

Klinička slika

Tireotoksikoza može uzrokovati brojne simptome: umor, pojačan apetit, mršavljenje, nepodnošenje topline, znojenje, difuzno ispadanje kose, lomljivost noktiju, nepravilan i ubrzan rad srca, emocionalnu nestabilnost i razdražljivost, nesanicu, očne simptome. Može se razviti i osteoporoza. U bolesnika s Gravesovom bolešću česte su očne smetnje, s osjećajem peckanja u očima, dvoslikama, otokom vjeđa, izbočenošću očnih jabučica, nemogućnošću zatvaranja očiju. One su posljedica tireotoksične oftalmopatije.

U blažim oblicima hipertireoza može biti bez simptoma (subklinička hipertireoza)

U starijih osoba hipertireoza može imati atipičnu kliničku sliku koja više sliči hipotireozi (tzv. apatetična hipertireoza).

Dijagnostički testovi:

• Laboratorijske pretrage: TSH, T3 ili FT3, T4 ili FT4, TPO At, hTgAt, TSHR At. U blažim oblicima razina FT3 i FT4 u krvi je uredna, a TSH je snižena. U manifestnoj hipertireozi razina FT3 i FT4 u krvi je povišena, a TSH je nemjerljivo niska. Pozitivna autoantitijela znak su autoimune bolesti štitnjače
• UZV štitnjače omogućuje otkrivanje čvorova u štitnjači i upalnih bolesti štitnjače
• Scintigrafija štitnjače tehnecijem diferencira toksični adenom, toksičnu multinodoznu strumu, autoimune i upalne bolesti štitnjače
• Citološka punkcija čvorova vrši se radi otkrivanja malignih bolesti
• Pregled oftalmologa (UZV orbita, test na dvoslike po Hess-Lancasteru, MSCT orbita)

Liječenje

1. Medikamentozno liječenje tireostaticima

Početno liječenje hipertireoze, bez obzira na uzrok, je medikamentozno liječenje. Cilj je u roku od 1-2 mjeseca postići urednu razinu hormona štitnjače u krvi, dok se razina TSH sporije normalizira. U tom periodu se smiruju i simptomi bolesti. Koriste se tiamazol, propiltiouracil i irenat (vrlo rijetko). Počinje se višim dozama lijekova, koje se postupno smanjuju do doze održavanja. Liječenje traje prosječno 2 godine, ako se radi o autoimunim bolestima. Osim tireostatika u liječenje se dodaju još sedativi i beta blokatori radi smanjenja nervoze, nesanice, tremora i tahikardije. Važno je izbjegavati tjelesne napore i emocionalne stresove i prekinuti pušiti.

Ozbiljne neželjene nuspojave lijekova su rijetke: smanjenje koncentracije leukocita i/ili trombocita u krvi ili porast jetrenih enzima, zbog čega ove nalaze treba kontrolirati, a u slučaju patoloških nalaza odmah prekinuti terapiju. Može se pojaviti urtikarijalni osip, kojeg se obično može smiriti antihistaminicima, a smetnje prolaze za nekoliko tjedana.

U trudnoći se tireostatici koriste s pojačanim oprezom i s posebnim izborom lijekova, zbog mogućeg teratogenog učinka na plod i daju se u niskim dozama. Blaga subklinička hipertireoza se samo kontrolira bez primjene lijekova. Liječenje mora voditi iskusan endokrinolog.

U bolesnika u kojih je uzrok hipertireoze tumor hipofize indicirano je operativno liječnje adenoma kroz sfenoidni sinus, koje vrše neurokirurzi.

2. Kirurško liječenje

Kad je toksični adenom uzrok hipertireoze osnovno liječenje je kirurško. Operacija se poduzima nakon smirenja smetnji i normaliziranja laboratorijskih nalaza. Obično se odstranjuje režanj štitnjače u kojem je adenom, nakon čega je funkcija štitnjače najčešće trajno uredna. U manjeg broja bolesnika može doći do trajne hipotireoze koja zahtijeva trajnu nadoknadnu terapiju l-tiroksinom.

Kada je autoimuna bolest štitnjače uzrok hipertireoze (Graves-Basedowljeva bolest), a medikamentoznom terapijom se ne uspije normalizirati funkcija štitnjače, indicirano je kirurško liječenje ili terapija radioaktivnim jodom. U ovih bolesnika se najčešće izvodi subtotalna tireoidektomija, a ponekad i kompletno odstranjenje štitnjače.

Operativno liječnje ima svoje rizike i moguće komplikacije, koje su vrlo rijetke. Može doći do ozljede živca koji inervira glasnice zbog čega mogu nastati smetnje govora. Najčešće se ove smetnje povuku spontano ili uz pomoć logopedskih vježbi. U vrlo malog broja bolesnika dolazi do nagnječenja ili potpunog odstranjenja malih paratireoidnih žlijezda koje izlučuju PTH, hormon koji regulira metabolizam kalcija, zbog čega može doći do privremene hipokalcemije, koja vrlo rijetko može ostati trajno i zahtijeva uzimanje kalcija i kalcitriola (jakog oblika vitamina D).

3. Terapija radioaktivnim jodom

Radioaktivni jod se koristi u terapiji tek po smirenju simptoma i normaliziranju laboratorijskih nalaza u bolesnika koji imaju toksični adenom, a rjeđe i u bolesnika s autoimunom bolesti štitnjače. Kontraindiciran je u trudnica i osoba alergičnih na jod. Ova terapija zahtijeva oprez u bolesnika s Graves-Basedovljevom bolešću jer može provocirati nastanak očnih smetnji ili uzrokovati njihovo pogoršanje. To se obično događa ako se prije terapije radioaktvnim jodom nije postigla uredna funkcija štitnjače.

Očne komplikacije liječi oftalmolog. U slučaju jačih smetnji koriste se kortikosteroidi i operativno liječenje.